Nacionalna Zajednica Bošnjaka Istre  
Novosti arrow Novosti arrow Održana promocija knjige "Deseta vrata pakla"
Održana promocija knjige "Deseta vrata pakla" Ispis E-mail
Nedjelja, 21 Travanj 2019

U organizaciji Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre, u petak, 05. travnja 2019. godine u hotelu Park Plaza Histria u Puli održana je promocija knjige „Deseta vrata pakla“ autora Rezaka Hukanovića.  Gost i promotor knjige bio je akademik Abdulah Sidran, zasigurno najveći živući bosanskohercegovački pisac, autor mnogih književnih djela, ali i scenarist sada već kultnog filma „Sjećaš li se Doli Bel“.

U prepunoj dvorani, u kojoj su se tražile dodatne stolice, program je otvoren glazbenom numerom kompozitora i autora Emira Kulenovića, poznatog pulskog odvjetnika „Prijedore moj“ u izvedbi  Damira Brandića Dade.

Predsjednik NZBI Senad Pršić zahvalio se prisutnima koji su imali jedinstvenu priliku čuti svjedočanstva o strašnim zločinima počinjenim u logorima Omarska i Manjača  te predstavio autora i gosta akademika Abdulaha Sidrana.

Iako je tema teška, te ljudi često bježe od takvih tema, autor se zahvalio svima na dolasku. Posebno se osvrnuo na supatnika, Seada Softića koji danas živi u Puli, a koji je također sa autorom proveo nekoliko mjeseci u logoru.

Rezak Hukanović je pisac koji je do sada objavio sedam knjiga, šest zbirki pjesama i ovaj roman. Svakako je najpoznatija ''Deseta vrata pakla'', autobiografski roman koji govori o događajima u Omarskoj i Manjači, dva najpoznatija srpska logora u kojima je autor proveo šest mjeseci. Prva dva mjeseca u logoru Omarska sa njim je bio i njegov šesnaestogodišnji sin, koji je kasnije pušten kući. Ovo je priča o logorima smrti, u kojima je bilo zatočeno na tisuće nesrba izloženih najstravičnijim psihičkim i fizičkim torturama. Samo u logoru Omarska, pravoj tvornici smrti, ubijeno je preko tisuću logoraša, među kojima je bilo djece, žena, ali i staraca starijih i od 80 godina.

Autor otvoreno govori o zločinima i zločincima, navodeći njihova imena i prezimena. Sam je bio svjedok tri puta pred Međunarodnim sudom u Haagu, ali i pred Sudom BiH i suočavao se oči u oči sa zločincima. I sama knjiga ''Deseta vrata pakla'' je bila važan svjedok u Haagu. Autor se vodio isključivo činjenicama i zbog toga ni jedan podatak naveden u romanu o činjenim zločinima u ovim logorima nije nikada do sada negiran. „Istina je jedina zamjenica koja nema množinu i ne postoje dvije istine“, poručuje autor.

Iako je Hukanović ovu potresnu i jezivo istinitu knjigu napisao još 1993. godine, nekoliko mjeseci nakon što je s grupom zarobljenika oslobođen iz logora, te je zajedno s obitelji zahvaljujući međunarodnom Crvenom križu otišao u Norvešku, ovo je prvi put da je predstavlja u Hrvatskoj. Njegova je knjiga u međuvremenu doživjela već šesto, prošireno izdanje, a prevedena je na mnoge svjetske jezike. Roman je preveden na norveški, njemački, turski i engleski jezik. Zanimljivo je napomenuti da je roman prvo objavljen na norveškom jeziku. Roman je samo u Americi  i Velikoj Britaniji tiskan u tri izdanja. Predgovor za ovaj roman pisao je nobelovac Elie Wiesel, borac za ljudska prava, koji je i sam bio u logoru u Drugom svjetskom ratu. O kakvom se djelu radi, dovoljno govori podatak da je predgovor izdanju na engleskom napisao čuveni nobelovac Elie Wiesel, i to ovim riječima: "Dante nije bio u pravu. Pakao se ne sastoji od devet vrata, nego od deset. Rezak Hukanović vas vodi do zadnjih, desetih vrata, najstravičnijih i užasno srceparajućih. I znamo gdje ćemo ih naći."

Promotor knjige akademik Abdulah Sidran u svom predstavljanju je naglasio da imati pred sobom knjigu „Deseta vrata pakla“ otvara mogućnost otvaranja deset naučnih skupova, simpozija, književnih večer jer su materijal i građa tako obilna i omogućavaju asocijacije u raznim pravcima te bi u njoj bilo mjesta i za pravnike, sociologe, psihijatre i pjesnike. Pjesnici i pisci bili bi najmanje relevantni da sude o Hukanavićevoj knjizi jer on kao žrtva, kao čovjeku kojem je bilo predviđeno da ga nema, da ga ne bude, kao što je taj projekt podrazumijevao eliminaciju bosanskih muslimana i nesrba sa prostora Bosne i Hercegovine. Istaknuo je da je autor pisao sa dalekom ili nikakvom mišlju o literalnom aspektu onoga što piše. Kako je naveo bilo je važno posvjedočiti ono što bi se u stvarnosti moglo zagubiti.  Ono što je akademika Sidrana nagnalo da čita sve objavljene i neobjavljene knjige u kojima se svjedoči o življenju i načinu rada u fašističkim logorima koje je na tlu BiH  formirala tada paradržavna tvorevina RS. Čitajući mnogo takvih knjiga prepoznao je modele ponašanja onih koji rade agresiju i koji su krenuli s ciljem uništenja i bilo mu je važno da se identificiraju i stave na papir ti modeli. U logorima u Brčkom, Batković kod Bijeljene, Omarskoj i Keratermu itd. prepoznaje se i dokazuje se genocidna namjera, i na taj način genocid je bio i sredstvo i cilj te se i na taj način može o knjizi govoriti o velikom spektru problema. Nažalost, nakon 30 godina agresor još nije nazvan pravim imenom. Abdulah Sidran naveo je da BiH svjedočimo medijskoj, naučnoj i publicističkoj kampanji koju on naziva „Rat za interpretaciju ratova 91- 96“ . Onaj koji dobije rat za interpretaciju ratova, taj će biti naknadni, retrogradni pobjednik ratova i on će steći legitimitet da povijest piše kako njemu odgovara rekao je.  Postoji jedan Sidranov aforizam; „Bošnjaci su narod koji ima povijesno pravo na paranoju, ali ga nedovoljno koristi“ što će reći da dopuštamo da nam se iste stvari ponavljaju u cikličnim vremenskim razmacima, pa je zbog toga uvijek važno ponavljati što nam se kroz povijest događalo. Zato su nam jako važne ovakve knjige o osobnim svjedočanstvima.  

Rezakovo svjedočanstvo ima svoju vrijednost, ne samo zato što je prvo, već zahvaljujući činjenici da je prvo napisano, nego što ta svježina i brzina nastajanja knjige daje snagu svjedočanstvu, svakom detalju koji je u njemu zabilježen. U knjizi svi strašni detalji nisu rezultat nikakvog naknadnog prisjećanja ili razmišljanja.  Bez ovakvih knjiga ne može se praviti istinita povijest i bez ovakvih knjiga mi svojim potomcima ne možemo pogledati u lice.

Ova knjiga napisana je krvlju njegovih rođaka, susjeda, sugrađana i njegovom vlastitom krvlju. Kazao je da nikada nije ni slutio da će objaviti knjigu crnih korica. Život nam često  donosi ono što ne očekujemo. Iz obiteljske svakodnevnice odveden je u logor Omarska, najzloglasniji logor na području BiH za nesrbe. U logoru je bilo preko tri tisuće ljudi, a preko tisuću ljudi je ubijeno. U prepunoj dvorani ispunjenoj apsolutnom tišinom započeo je svoju priču: „Ja sam poznavao dječaka koji je gledao kada su njegovom ocu polomili obe ruke, kršili rebra, izbili zube, unakazili lice, kada mu je lubanja pukla 4,5 cm zapisano od strane srpskog liječnika. Taj dječak je moj sin. Poslije mog dolaska, dovedeni su moji rođaci i moj sin koji je tada imao samo 16 godina. Bilo je i dječaka od 14 godina. Tada sam se bavio novinarstvom i nisam se bavio politikom. U Omarskoj je doveden načelnik, bilo je mnogo poznatih ljudi, profesori, sudije, liječnici. Tukli su nas palicama, kolčevima, a najgore je bilo kada su nas tukli kablovima. Jedan od zatvorenika, doktor Esad Sadiković omiljen u Prijedoru našao je običnu iglu i vlas kose i time bi šivao naše rane.  Na kraju knjige govorim o svim svojim likovima, dr. Esad Sadiković, pronađen je u masovnoj grobnici metar sa metar, dubokoj 30 metara. Sasvim slučajno otkrivena je ova grobnica, izvučena su sva tijela, a dr. Sadiković sahranjen je kao N.N jer su njegova djeca bila u Americi sa promijenjenim imenima i prezimenom tek kasnije sahranjen je na šehidskom groblju u Prijedoru.

Omarska je bila prava tvornica smrti. Smišljali su načine kako da nas muče, mučili su nas glađu, jeli smo jedanput ili ni jednom dnevno. Obično je to bila nekakva juhica, sa par zrna ili makarona i komadić kruha.  Glad je bila nesnosna. Ja sam za to vrijeme smršavio 37 kg. Gledao sam kada je na rukama sina umirao otac, a ono što nikad nisam vidio da je netko zaplakao, tražio milost od zločinaca. Bilo je žena koje su silovane, mnoge žene su ubijene.

Kada su počele prozivke i došli autobusi, mislili smo da idemo kući, ali prebačeni smo u logor Manjača. Uvjeti u logoru Manjača bili su bolji jer je došao je Međunarodni Crveni križ koji su nas registrirali. Kada su nam 14. novembra dovedeni u Novsku nismo mogli vjerovati jer je bilo lažnih razmjena ili ljudi se ne bi nikad vratili ili bi se vratili pretučeni. Osjećaj slobode bio je neshvatljiv. Rezak Hukanović i danas živi u Prijedoru.

Od boga i naroda zadužen sam da zapišem što se dogodilo jer što nije zapisano kako da se nije ni dogodilo. Nikada ni jedan podatak iz moje knjige nije negiran. Kada me pitaju je li bilo teško pisati, kažem jeste, ali bilo je teže ovo proživljavati.

Na kraju same knjige "Deseta vrata pakla" piše; „Nemate pravo da kažete da ovo niste znali“.

Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!

Iz medija: 

https://www.youtube.com/watch?v=HxljhofcF0s&feature=youtu.be

 
 

 

 

 

 

Zadnja Promjena ( Nedjelja, 21 Travanj 2019 )
 
« Prethodna   Sljedeća »