Nacionalna Zajednica Bošnjaka Istre  
Novosti arrow Novosti arrow U Puli održana premijera dokumentarnog filma „Sevdalinka, alkemija duše“
U Puli održana premijera dokumentarnog filma „Sevdalinka, alkemija duše“ Ispis E-mail
Subota, 08 Prosinac 2018

Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre već tradicionalno predstavlja projekte čiji je osnovni cilj razumijevanje, suradnja i povezivanje manjinske zajednice sa većinskim narodom u Istri i Hrvatskoj. Prezentacija stvaralaštva i kulture naše matične domovine najvažniji je korak ka razumijevanju, a zatim i suradnji na svim drugim poljima.

U  prepunoj dvorani kina Valli u Puli, u petak 23.11.2018. godine premijerno je prikazan dokumentarni film „Sevdalinka, alkemija duše“. Film je nastao prema knjizi prof.dr.sc. Esada Bajtala, a prikazan je i na 23. Sarajevo film festivalu, dok režiju filma potpisuje turski režiser iz Izmira Sali S. Sallini redovni profesor na akademije umjetnosti na katedri za filmsku režiju u Izmiru u Turskoj.

Prisutnim posjetiteljima obratio se predsjednik NZBI Senad Pršić i Igor Galo, poznati glumac koji je predstavio autora knjige Sevdalinka, alkemija duše, prof.dr.sc. Esada Bajtala. Nakon promocije istoimene knjige čiju je promociju organizirala Nacionalna zajednice Bošnjaka Istre, prije četiri godine,  dobili smo i priliku i pogledati film koji je inspiriran naslovom knjige.

Profesor Esad Bajtal, istaknuo je mladi režiser Sali S. Sallini, inspiriran naslovom knjige odlučio snimiti i istoimeni filma, iako se u prvi trenutak, zbog same udaljenost cjelokupni projekt učinilo nemogućim.

U dokumentarnom filmu sudjeluju brojni poznati pjevači sevdalinki, ali i pisci i glumci kao što su Abdulah Sidran, Himzo Polovina (isječci starih snimaka) Predrag Cune Gojković, Miroslav Ilić, Mirko Rondović, Rambo Amadeus, dr. Nele Karajlić, Ljubiša Samardžić, Nedžad Salković, Hanka Paldum, Naida Ćatić, Damir Imamović, Božo Vrećo, Ćamil Metiljević, Merima Njegomir, Ljubiša Pavković, Sead Sejo Pitić i  prof.dr.sc. Esad Bajtal

Film na poučan i dirljiv način priča svoju priču o sevdahu, Bosancima i Bošnjacima, mentalitetu, zajedničkoj povijesti, o ratu i miru. Film razbija stereotip da je sevdalinka homogeno bosanska iz razloga što je još od samog početka svog postojanja imala snagu da pređe preko granica svoje kolijevke – Bosne.

U svojim posljednjim trenucima života legendarni pjevač narodne muzike Predrag Gojković Cune rekao je slijedeće: „Glazba je strahovito oružje. Sa njom se rađamo, sa njom se zaprosimo, sa njom se vjenčavamo, sa njom se odlazi u boj ili vojsku, a uz  nju se i umire. Dakle, glazba je sastavni dio života  i nepobjedivo oružje. Ja se borim da muzika pobjedi sve moguće političke gluposti, međunacionalne. Mi smo samo ljudi upućeni jedni na druge, u bilo kog Boga da vjerujemo, jedan je Bog, i ne moramo  zato da se ubijamo. Možemo da se posvađamo, da popijemo po koju čašicu i da zapjevamo tu sevdalinku“. Sevdalinka ne trpi vulgarnost i prostakluk, ona je profinjena kazao je.

Nadalje Predrag Gojković Cune kazao je slijedeće: Najprikladniji način izjavljivanja ljubavi jeste putem muzike, putem stihova. Sevdalinka se ne njeguje samo u Bosni i Hercegovini, ona se pjeva i u Srbiji. Vjekovima su ljudi na Balkanu bili povezani, miješali su se brakovi, a to znači da je došlo i do miješanja glazbe, odnosno međusobnog utjecaja. Sevdalinka je veliki izazov za pjevača, to je pjesma koja otvara srce i dušu, pomoću predivnih tekstova ona je spajala. Bošnjaci su jako osjetljivi ako im netko povrijedi sevdalinku i ja sam se jako trudio da opravdam to povjerenje.

Poznati pisac Abdulah Sidran kazao je da sevdalinku nije lako opisati, snaga emocija je u sevdalinci da prelazi granice i uskače i u tuđe jezike. Mi koji smo u Bosnu, Bosnu vidimo kao zemlju ljubavi, zemlju u kojoj su ratovi uvijek dolazili izvana, u kojoj su sukobi bili financirani i mi ne prihvaćamo da se dodaje zemlja mržnje. Sevdalinka ima svoje korijene, ali četrdeset godina prepravljani su tekstovi sevdalinke, kako se ne bi spominjao aga, selam. Budući da su za vrijeme osmanlija kuće bile opasane zidovima, radi sigurnosti žena i mladih djevojaka - kćeri, najlakši i jedi način udvaranja djevojci bilo je stihovima, odnosno pjesmom. Dakle, sevdalinka je bila osnovni element kojima su djevojke mogle kazati svoju usamljenost, ljubav i prikraćenost u muškom svijetu.

O pjesmi sevdalinki govorio je i Mirko Rondović kazavši da je najveći hit jedno vrijeme na Balkanu bila je pjesma „Kafu mi draga ispeci“ koju je pjevao Cune Gojković, koja nema neka obilježja sevdaha, ali je poprimila obilježja gradske muzike. Ta pjesma ima obilježja i Bosne i Sandžaka, Vojvodine. Pjesma obiluje lijepim zvukom i rado je slušana.  

Svoj doprinos u filmu da o je i unuk slavnog i poznatog Zaima, Damir Imamović osvrnuvši se na povijesni nastanak sevdalinke, kazavši da su u Otomanskom Carstvu postojale su male čaršije, Sarajevo, Tuzla, Banja Luka, Travnik. Sva su to male otomanske čaršije u tom periodu.  Nakon što je 1878. godine  Austro-Ugarska preuzela Bosnu, jedino je Sandžak ostao pod Turskom upravom. U to vrijeme muzičari nisu bili samo muslimani, najčešće su to bili Židovi i Romi koji su putovali i tražili sebi domovinu u kojoj će se nastaniti. 

Rambo Amadeus je na sebi svojstven način opisao općenito stanje u Bosni, sa jednom didaktičnom noto i rečenicom koja je na neki način gledatelje i nasmijala, a to je:  „Nema rata dok ne udari brat na brata. Na Balkanu smo svi braća, koji je nažalost tuđom rukom, okupatorima bio podijeljen i nazivan drugim imenima. U osnovnoj školi učio sam da na vlast ratom dolaze domaći izdajnici, ovo sve što je na vlasti su domaći izdajnici čija je uloga da prodaju zemlju okupatoru, a s druge strane da se diče nacionalnim diskurskom.

Definiciju Bosne i Hercegovine i sevdalinke u svojem izlaganju iznio je i dr. Nele Karajlić kazavši slijedeće; „ Bosna je jedan te isti kulturološki prostor koji je nemoguće rasjeći nožem. politički se Bosna  može rasjeći, no između sebe se previše dobro osjećaju da bi to moglo da se međukulturalnu komunikaciju ne može se tako rasjeći. Bosna je jedinstveni kulturni prostor u kojem ne postoji nešto što se, osim politike, može jednima sviđati, a drugima ne sviđati. Muzika je nešto što spaja, danas je jedna vrsta smirenja, da se sve polako spusti, da se na tom prostoru smanje tenzije, a sevdalinka je muzika koja može baš to da kaže da smo svi jednaki. Sevdalinka je jedno posebno stanje duha i to je zaista autentično i to je ukorijenjeno u bosanskom duhu i snaga koju ima nemjerljiva je sa ostalim sličnim muzičkim formama. Ona nije samo zvuk, ona nosi u sebi i bol i ushićenje“.

Suvremeni interpretator sevdalinki Božo Vrećo  u vrlo emotivnom govoru kazao je da jedino u Bosni još uvijek postoji mirnoća življenja. Sevdah postoji i u Makedoniji i u Bugarskoj,  ali sličnosti imaju  i turske pjesme koje pjevaju o boli.

Jedna od najpoznatijih izvođačica sevdalinki Hanka Paldum biranim riječima i skoro majčinskim tonom  govorila je sevdalinci i to da je sevdalinka autohtona baština naroda koji žive na području BiH. Bosna je kao zemlja uvijek imala svoje specifičnosti u svojim odnosima prema životu, svoje adete i kulturu koji su u mnogočemu posebni. To je vid kulture naroda koji žive, a posebno Bošnjačkog naroda budući da je nastajala u bošnjačkim čaršijama i posebnim prilikama i stanjima te predstavlja pečat jednog vremena koji je odolio svim nasrtajima da se mnoge stvari jednostavno izbrišu sa ovih područja.  Sevdalinka je imala svoje uporište iz koje se branila, ona je stvarana je iz duše, iskreno i zato je nije lako uništiti.  Čak i ljudi koji ne razumiju tekst, plaču iako ne znaju o čemu se pjeva. Sevdalinka se mora živjeti, ona budu u samima nama najtananije treptaje i oni se moraju znati prenijeti na slušatelje. Sevdalinka je pjesma duše, pjesma koja izaziva bol koja ne boli, ali je prisutna dok je slušate ili dok je pjevate. 

Merima Njegomir kazala je da smo, nakon nesretnog rata, prvo smo se muzikom počeli da spajamo, ali muzika stvarno ne poznaje granice i može mnoge barijere da preskoči, dok su određeni ljudi, profiteri htjeli da ljude razdvoje. Svaka ljubavna može da se nazove sevdalinkom, ali ako se kaže sevdalinka, potpuno se povezuje sa Bosnom. Ima utjecaja sa raznih strana jer kroz Bosnu se  sjekli razni putevi. Razliku između srpske pjesme „Kraj potoka bistre vode“ i sevdalinke predstavila je Merima Njegomir otpjevavši obje verzije te zaključila da je sevdalinka bogatija u izvedbi. Sevdalinka je pjesma koja se hranila različitostima. Kao primjer imamo sevdalinku „Kad ja pođoh na bembašu“, pjesmu sefardskih Jevreja, ona napisana je na hebrejskom jeziku, ali ta pjesma je zaživjela na ovom području. Nije bitno čija je ona, bitno je da ona nosi sjetu i tugu Sefarda.

Nedžad Salković  - sevdalinka je pjesma koja u sebi nosi bol, strast,  čežnju i u njoj ima i radosti i tuge, proizvod i rezultat načina života koji se odvijao na Balkanu. Sevdalinka je nešto najljepše što može poželjeti neki narod da ima. Najljepša je muzička forma, voljena i poštovana na svim prostorima bivše Jugoslavije, Europe i šire.

Esad Bajtal- u filmu je pročitao je dio iz knjige, kazavši da kao što su alkemičari tražeći za kamenom mudrosti, tragali za panacejom univerzalnim lijekom za sve bolesti pjevači i slušatelji sevdalinki ponovno u njoj nalaze oboje i kamen ljubavne mudrosti osvajanja i univerzalni i jedini lijek svih svojih ljubavnih nevolja tako se sevdalinka otkriva kao svojevrsna alkemija duše koja jedina izlazi na kraj sa ljubavnim jadom, sevdahom. Pjesma „Kraj tanana šadrvana“ pjesma je H. Heina velikog pjesnika svjetskog bola koji je izučavajući istok došao do jedne legende plemena Ben Udra,  koji je baveći se došao do starog jemenskog plemena Ben Udrua i mladića koji kad se zaljube i kada ne mogu ostvariti tu ljubav oni odlaze u rat da poginu ili u pustinju da umru od žeđi jer ljubav je bila vrjednija od života. Saznavši ovu priču Heinrich Heine napisao je pjesmu“ Der Azra“, djevica, koja će kasnije biti prevedena i kod nas, a pjesma u zadnjem stihu dešifrira: „Kazuj momče odakle si, iz plemena kojeg si, a on kaže,  Ja se zovem El Muhamed iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube.“ To je taj paradoks, sevdalinka je nosila sto boli i čak se smrt pokazuje kao lakši izlaz od življenja bez ljubavi. Sevdalinka je došla s kulturom Osmanlija, ona je određene njihovom arhitekturom, načinom življenja koji definira ženu kao nekoga tko ostaje zatvoren u kućne avlijske prostore koji nema komunikacije s vanjskim svijetom. Muškarci su išli u rat, trgovinu, od teferiča do teferiča, od sijela do sijela, ali tim mladim djevojkama životni prostor bio je omeđen na avliju i kućne odaje u zimskom periodu. Ljubavni poriv i mladenačka čežnja, interes i bol koji dolazi od nemogućnosti da se želja zadovolji na način koji je prirodan, ali je običajno zabranjen, iznjedrio je nešto što se zove sevdalinka. Dakle, da nije bilo tih zidina i te zatvorenosti, teško da bi se pojavila pjesma tolikog bola i tolike tuge. Sevdalinka je bila neka vrsta spasa, oslobođenja, te je uspjela glasom stvoriti imaginarnu slobodu djevojkama koje su pomoću pjesme mogle „preletiti“ te zidine. Prikrivenu ljubav i želju mladih djevojaka trebalo je jezično oblikovati da bude stimulativna i simbolički prepoznatljiva, a u osnovi jezično prikrivena i indirektna. Sevdalinka je takva vrsta pjesma koja ima sposobnost utjecati na emocije slušatelja iako on ne poznaje i ne govori jezik na kojem je izvedena. Upravo zbog tog bola koji je univerzalan, antropološki i prepoznatljiv kroz tekst i melodiju sevdalinke definirao sam sevdalinku kao bol koji pjeva i radost koja boli.

Program je realiziran sredstvima Državnog proračuna putem Savjeta za nacionalne manjine RH.

https://www.glasistre.hr/magazin/prikazan-dokumentarni-film-sevdalinka-alhemija-duse-575152

Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
 

 
« Prethodna   Sljedeća »