Nacionalna Zajednica Bošnjaka Istre  
Novosti arrow Novosti arrow Sretan Dan državnosti BiH
Sretan Dan državnosti BiH Ispis E-mail
Ponedjeljak, 26 Studeni 2012

 
Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre povodom 25.11. dragim sunarodnjacima i građanima BiH čestita Dan državnosti BiH  
 
 Image
 
 
Piše:  prof.dr.sc. Jusuf Šehanović 


u ranom srednjem vijeku, doseljavanjem i nastanjivanjem jednog broja slavenskih plemena na širem prostoru oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne vremenom je formirana bosanska feudalna država čiji se teritorij i ime postupno šire na okolne prostore. Tako se već tokom srednjeg vijeka oblikuje geopolitički i etnički prostor Bosne. Bosna se u historijskim spisima već prije kraja XI. stoljeća ravnopravno spominje s Raškom (Srbijom) i Hrvatskom i opisuje kao, za tadašnje prilike, velika država koja se prostire od Drine do gornjeg toka rijeke Vrbasa i jadranskog razvođa, s organiziranom vlašću na čijem se čelu nalazi vladar s titulom bana. Krajem XII. i početkom XIII. stoljeća Bosnom je vladao ban Kulin, koji je snažnim političkim potezima utvrdio temelje njene državne samostalnosti. U njegovo vrijeme Bosna se prostirala od Drine do Grmeča s oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim Krajima oko Sane. Za vladavinu bana Kulina vezuje se kako politička stabilnost, tako i ekonomski napredak Bosne.
U trećoj deceniji XIV. stoljeća, za vrijeme bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se već prostirala „od Save do mora, od Cetine do Drine“. Stjepanov nasljednik Tvrtko I. Kotromanić okrunio se 1377. za kralja, čime je Bosna definitivno ušla u registar europskih država. Kralj Tvrtko I. uspio je pripojiti Bosni mnoge okolne zemlje, tako da se njegova država protezala od Kosova i Boke kotorske na istoku do Velebita na zapadu, i od Save na sjeveru do dalmatinskih otoka Brača i Hvara na jugu. Na vrhuncu svoje moći krajem XIV. stoljeća Tvrtko I. Kotromanić se titulario kao „po milosti Božijoj kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja“ itd. On je tako, anketirajući Bosni okolne isključivo slavenske zemlje, stvorio najveću južnoslavensku zemlju srednjeg vijeka.
Sve južnoslavenske, i općenito balkanske zemlje, našle su se od sredine XIV. stoljeća na udaru Turaka-Osmanlija, pa tako i Bosna. Osmansko osvajanje Bosne teklo je postupno od posljednje decenije XIV. stoljeća do 1463., kada je sultan Mehmed II. Fatih definitivno srušio bosansko kraljevstvo.
Nestankom bosanskog kraljevstva nije, međutim, nestalo Bosne kao geopolitičkog pojma. Osmanske vlasti su odmah nakon osvajanja Bosne uspostavile u njenim centralnim i jugoistočnim dijelovima Bosanski sandžak, koji se protezao od Zvečana na jugoistoku do Žepča i Gornjeg Vrbasa na sjeveru i sjeverozapadu, sa sjedištem u Sarajevu. Bio je to jedinstven slučaj u osmanskoj administrativnoj praksi na Balkanu i Srednjoj Europi da se novoformiranoj upravnoj jedinici daje historijsko ime zemlje na čijem je tlu uspostavljena ta jedinica. Svugdje drugdje administrativne jedinice su nosile ime po gradu u kojem je bilo njihovo sjedište (npr. Smederevski sandžak, Budimski ejalet itd.). Samo je Bosna u tom pogledu bila izuzetak.
Slijedom daljnjih osvajanja Osmanlije su 1470. uspostavile Hercegovački, a 1483. Zvornički sandžak. Poslije bitke kod Mohača 1526. i osvajanja Slavonije, Like, Krbave uspostavljeni su Požeški, Čazmanski ili Pakrački i Krčki ili Lički sandžak. Najzad je 1537. na području srednje Dalmacije i jugozapadne Bosne uspostavljen Kliški sandžak.
Svi su ti sandžaci na području Slavonije, Hrvatske i Dalmacije bili usko povezani s Bosnom, pa su 1580. ušli u sastav novoosnovanog Bosanskog ejaleta ili beglerbegluka (pašaluka). Osvajanjem Bihaća 1592. zaokružen je teritorij bosanskog pašaluka, koji se prostirao od Šapca na sjeveroistoku do Jadranskog mora o od Zvečana na Kosovu do Virovitice na sjeverizapadu. Tako je bosanski namjesnik upravljao teritorijem većim od onog kojim je svojevremeno vladao kralj Tvrtko. Na taj način održan je teritorijalno-politički kontinuitet između srednjovjekovne i osmanske Bosne. Taj se kontinuitet može jasno pratiti od ranog srednjeg vijeka do suvremene Bosne i Hercegovine.
Granice suvremene Bosne i Hercegovine uspostavljene su nizom ratova, odnosno međunarodnih ugovora koji su registrirali njihove ishode. Tokom Velikog ili Bečkog rata 1683.-1699. Osmansko carstvo je izgubilo sve svoje posjede u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, pa su Karlovačkim mirom 1699. sjeverne, zapadne i južne granice Bosne, s manjim korekcijama, došle na liniju koju će imati i u vrijeme Berlinskog kongresa 1878. godine. Istočne granice BiH prema Srbiji i Crnoj Gori, konačno su uspostavljene u godinama neposredno pred Berlinski kongres. Osmanske vlasti su 1877. godine izdvojile Novopazarski sandžak iz sastava Bosne kojoj je teritorijalno pripadao još od vremena kralja Tvrtka. Ovom posljednjom velikom izmjenom Bosna i Hercegovina je definitivno došla u svoje suvremene granice. Osim toga, upravo u vrijeme Berlinskog kongresa u službenu austrougarsku praksu i terminologiju uvodi se za Bosnu dvočlani naziv – Bosna i Hercegovina, koji je zadržan sve do danas.
U Drugom svjetskom ratu, 1941.-1945., najveće i najteže bitke partizanskih snaga s fašistima vođene su na teritoriju Bosne i Hercegovine. Iako najveće i najteže one su bile i najuspješnije. Već do studenog 1942. godine u Bosanskoj Krajini stvoren je slobodni teritorij što je omogućilo konstituiranje i povijesno Prvo zasjedanje AVNOJ-a 26.-27.9.1942. godine u Bihaću. Rezolucijom je utvrđeno „Obnovljena Jugoslavija bit će bratska zajednica Srba, Hrvata, Muslimana, Crnogoraca, Slovenaca, Makedonaca i drugih građana.“
Prije 69 godina, 25. studenog 1943. godine, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) se kao najviši državni organ antifašističkog pokreta u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata razvio kao nosilac bosanskohercegovačke državnosti. Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a počelo je u Mrkonjić Gradu tog dana u 19 sati. Završeno je u noći, 26. studenog 1943. godine u 4 sata ujutro.
Osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, od kojih 173 s pravom glasa. Na prvom zasjedanju, ZAVNOBiH je formalno konstituiran kao općepolitičko predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta Bosne i Hercegovine ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti.
Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima Bosne i Hercegovine. U ovim dokumentima se ističe kako ubuduće Bosnu i Hercegovinu i njene narode u zemlji i inozemstvu, mogu zastupati i predstavljati isključivo ZAVNOBiH i AVNOJ. Time je, istovremeno, izražena i odlučnost naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.
Također je konstituirano i Predsjedništvo ZAVNOBiH-a, koje je brojalo 31 člana, na čelu s predsjednikom dr. Vojislavom Kecmanovićem, ljekarom iz Bijeljine.
Na zasjedanju je izabrana delegacija koja je brojala 58 članova, da predstavlja Bosnu i Hercegovinu na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29. studenog 1943. godine.
Održana su ukupno tri zasjedanja ZAVNOBiH-a:
- prvo u Mrkonjić Gradu 25. studenog 1943. godine (Dan državnosti Bosne i Hercegovine),
- drugo u Sanskom Mostu 30. lipnja 1944. godine i
- treće i posljednje u Sarajevu 26. travnja 1945. godine.
Nakon oslobođenja 1945. godine, Bosna i Hercegovina je dobila grb i zastavu i za vrijeme socijalizma to su bili njeni simboli sve do 1992. godine.
Referendumom za nezavisnost održanom od 28. veljače do 1. ožujka 1992. godine u skladu sa standardima međunarodne zajednice, BiH je obnovila svoju nezavisnost i od 20. svibnja 1992. godine, postala je ravnopravnom članicom UN-a, kada je i postavljena zastava ispred sjedišta UN-a na East Riveru u New Yorku.
Uslijedila je agresija na našu zemlju i rat za njezinu obranu okončan je Općim okvirnim sporazumom za mir, parafiranim 21. studenog 1995. godine u američkoj zrakoplovnoj bazi u Daytonu. Daytonski sporazum zaustavio je rat, Bosna i Hercegovina dobila je plavo-žutu zastavu i grb, te himnu bez teksta.
Danas je BiH republika s dva entiteta i tri konstitutivna naroda Srba, Bošnjaka i Hrvata. Proces nacionaliziranja bosanskih pravoslavaca kao Srba i bosanskih katolika kao Hrvata i formiranje srpske i hrvatske nacionalne svijesti kod pravoslavnog odnosno katoličkog stanovništva u Bosni i Harcegovini uglavnom je bio dovršen tokom austrougarske uprave, dok je razvitak bosanskih muslimana (Bošnjaka) imao niz svojih specifičnosti i posebnosti. Cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni upotrebljavala su se dva naziva. Prema Turcima i osmanskim vlastima u Istambulu, bosanski muslimani sebe su u etničkom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Osim Turaka tako su ih nazivali i drugi neslavenski narodi s kojima su Bošnjaci tada bili u bližem dodiru, prije svih Albanci i Mađari, ali i drugi. Istovremeno se u kolokvijalnom govoru i pisanoj riječi za Bošnjake koristio naziv „Turčin“, kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su oni „turske vjere“, tj. muslimani. Time su se Bošnjaci jasno razlikovali od ostalih južnoslavenskih naroda istoga ili zajedničkog jezika, ali i drugih vjeroispovijesti.
Od austrougarske okupacije 1878. počeo se službeno za Bošnjake koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci. Tadašnja bošnjačka javnost je 1900. godine otvoreno tražila da se termin Muhamedanac, kao netočan, sektaški i uvrjedljiv, izbaci iz upotrebe i zamjeni pojmom Musliman.
U prvim decenijama austrougarske okupacije ime Bošnjak počelo se samo gasiti i gubiti. Okupacijske vlasti su ovom pojmu davale interkonfesionalno značenje nastojeći da pod bošnjačkim imenom okupe sve stanovnike Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeroispovijest. Ta su nastojanja pretrpjela neuspjeh, jer su pravoslavni i katolici takvu ideju u većini odbacili još prije okupacije u korist srpskog odnosno hrvatskog nacionalnog imena. I austrougarske vlasti su sredinom prve decenije XX. stoljeća službeno napustile tu ideju. Tako su se Bošnjaci u danim okolnostima, u odnosu na Srbe i Hrvate, mogli u političkom i kulturnom pogledu odrediti jedino muslimanskim imenom.
U prvoj Jugoslaviji nacionalističkom propagandom nastojalo se Muslimane poticati da se nacionalno opredijele bilo kao Hrvati, bilo kao Srbi. 
Naziv Musliman kao etničko, odnosno kao nacionalno-političko ime potpuno je afirmiran aktima Narodno oslobodilačkog pokreta 1941.-1945., posebno odlukama ZAVNOBiH-a i ZAVNO - Sandžaka te AVNOJ-a. Poslije 1945. službena je politika na određeni način ukinula „nacionalno ime“ Musliman, koje je u ratu priznala, pošto se pod raznim nacionalističkim pritiscima vratila na građansku politiku nacionalnog „opredjeljivanja“ Bošnjaka. Prema tom starom nacionalističkom konceptu trebalo bi da se bosanski muslimani, kao navodno još etnički amorfna grupa, vremenom zavisno od svog kulturnog napretka nacionalno opredjeljuje, prema osobnom afinitetu, kao Srbi, Hrvati ili Crnogorci. Bošnjaci su u ogromnoj većini takvu politiku odlučno odbacili. Komunističke vlasti su tu realnost sagledale i krajem šezdesetih godina službeno usvojile već odranije u praksi rasprostranjeno ime Musliman kao nacionalnu oznaku za bošnjački etnos.
 Upotreba naziva Bošnjak postepeno se aktualizira u vrijeme kraha komunističkog režima 1989/90. godine.  Dio Bošnjačke liberalne emigracije se još krajem 1963. odlučno opredijelilo „za bošnjaštvo kao bosansko muslimansku nacionalnu identifikaciju“ i to u novim okolnostima snažno propagiralo u zemlji.
Od početka agresije na BiH travnja 1992. i neviđenog genocida nad Bošnjacima, te s organiziranjem Armije BiH i herojskim otporima agresoru, u narodu se sve češće počelo upotrebljavati ime Bošnjak i Bošnjaci kao nacionalna oznaka bosanskih muslimana. Bio je to spontan proces vraćanja u upotrebu starog bosanskomuslimanskog narodnog imena. To je ime plebiscitarno prihvaćeno na Drugom bošnjačkom saboru 28. rujna 1993. godine. Tu je odluku Skupština Republike BiH u travnju 1994. ozakonila u vidu amandmana na Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Nakon toga ime Bošnjak (Bošnjaci) potvrđeno je Daytonskim sporazumom od 21. studenog 1995. i Ustavom BiH kao njegovim sastavnim dijelom.
Prema nekim izvorima, Bošnjaka u dijaspori živi preko šest milijuna, čime nas se svrstava, iza Židova, na drugo mjesto u svijetu po brojnosti onih koji žive izvan matične domovine. Po popisu stanovništva iz 1991. godine broj Muslimana u Republici Hrvatskoj bio je  47.603. Na sljedećem popisu, 2001., broj Bošnjaka iznosio je 22.033. Međutim, pretpostavlja se da je danas u RH oko 70.000,00 Bošnjaka (Muslimana). Podatak se temelji na činjenici da su se Bošnjaci u postupku popisa stanovništva, osim Muslimani, izjašnjavali i kao jugosloveni ili „ostali“. Tomu treba dodati da je nakon 1991. godine znatan dio Bošnjaka doselio u RH. Kako, formalno, Musliman kao naziv naroda više ne postoji, već desetak godina ulažemo napore da se naši sunarodnjaci – državljani RH u administrativnim centrima registriraju kao Bošnjaci.
Kao nacionalna manjina, Bošnjaci u RH imaju zagarantirana velika prava. Najčešće smo organizirani na principu udruga. U tom smislu osnivaju se nacionalne zajednice Bošnjaka, kulturno umjetnička, sportska i druga društva, braniteljske i druge asocijacije. Veliki je broj općina, gradova i županija u kojima djeluju vijeća i predstavnici naše nacionalne manjine kao politički subjekti. S bošnjačkim predznakom postoje i dvije političke stranke. 
U Domovinskom ratu za oslobođenje Republike Hrvatske Bošnjaci su dali značajan doprinos. Sudjelovalo ih je desetak tisuća dok ih je poginulo oko 1200. Kao mala zahvala za tako veliki doprinos oslobođenju Hrvatske dodijeljeno je zemljište veličine 6.640 m2 uz Islamski centar u Zagrebu za izgradnju Spomen parka sa spomen obilježjem Bošnjacima braniteljima Hrvatske. Izgradnja parka uz financiranje RH i Grada Zagreba treba uskoro da započne.
Za Bošnjake je islam tradicionalna odrednica. U tom smislu svi Bošnjaci su sretni i zadovoljni što se u RH odavno omogućava izgradnja vjerskih objekata. Posebno ističemo Islamski centar u Rijeci i priprema dogradnje takvog prostora u Puli. 
Pretpostavlja se da je Bošnjaka (Muslimana) u Istarskoj županiji oko 15.000. Njihova krovna organizacija je Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre koja putem ogranaka djeluje  na cijelom prostoru Županije. U svom djelovanju promiče toleranciju, dobrosusjedstvo, marljivost, poštenje i nastoji programski sačuvati, razvijati i upoznati druge s našom specifičnom tradicijom. Nastojimo biti most suradnje administrativnih centara i gospodarskih subjekata BiH i Hrvatske a posebno BiH i Istarske županije.
Mi Bošnjaci vrlo smo ponosni ali i osjetljivi i dugo pamtimo nanesenu nepravdu. Naše iskustvo govori da smo kao takvi i prepoznati jer ubrzano rješavamo, uz pomoć lokalne vlasti, naše materijalne i financijske probleme. To potvrđuje i  dobivanje 250 m2 poslovnog prostora u Puli i poslovnih prostora u drugim mjestima IŽ za potrebe realizacije naših programa kao i financijske potpore brojnih aktivnosti. 
Obilježavanje Dana državnosti BiH je civilizacijska, humana i građanska dužnost svih građana Bosne i Hercegovine, a ujedno je dobra prilika sjetiti se svih vrijednosti borbe za ljudska prava, borbe protiv fašizma, borbe za slobodu, te značaju državnosti naše domovine, Bosne i Hercegovine. U tom smislu nadamo se da ćemo 2013. godine ovu svečanost organizirati sa asocijacijama Srba i Hrvata porijeklom iz Bosne i Hercegovine.


Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 26 Studeni 2012 )
 
« Prethodna   Sljedeća »