Nacionalna Zajednica Bošnjaka Istre  
Naslovnica
Bajramska posjeta predstavnika Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre (NZBI) Medžlisu Islamske Zajedni
Četvrtak, 22 Rujan 2016

 

Delegacija Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre (NZBI) u sastavu Senad Pršić, predsjednik, Jusuf Šehanović, potpredsjednik i Mirela Čaušević, tajnica povodom Kurban Bajrama, je dana 14.09.2016. posjetila Medžlis Islamske Zajednice u Puli, efendiju Esada Jukana i njegove suradnike, efendiju Omera Omanovića i efendiju Idriza Hasanovića.

Delegacije su razmijenile mišljenja o položaju bošnjačke nacionalne manjine u Istri, konstatacija je da uz standardno dobru integriranost naše manjine i dobre odnose u društvu imamo i ne riješenih potreba na koje treba svakako ukazati. Mi smo jedina manjina u Istri i Puli koja nema uređen kulturni centar za svoje djelovanje.

Isto tako, Islamska zajednica ne može riješiti pitanje prostora, odnosno odgovarajućeg vjerskog objekta.

Gosti su upoznali domaćine sa programima, a jedan od bitnijih programa koji će NZBI organizirati, a održat će se do kraja godine je i okrugli stol: „Jačanjem identiteta do ravnopravnosti“. Glavni motiv održavanja ovog programa je postojanje mnogih otvorenih pitanja koja se konkretno odnose na položaj bošnjačke nacionalne manjine.

Aktualne društveno-političke prilike u Hrvatskoj i Istri potenciraju nužnost jačanja nacionalnog identiteta naše manjine i stalno zalaganje za ostvarenje pune ravnopravnosti sa ostalim građanima. Tako se smanjuje mogućnost diskriminacije po nacionalnoj osnovi, posebice kod zapošljavanja, ali i oduzimanje poslova u poduzetništvu što je također jedan od oblika diskriminacije,  te ovakav pristup može biti jedan od uzroka zašto mladi odlaze iz RH jer nezaposlenost stvara nesigurnost  i dovodi do zatvaranja, odnosno getoizacije.

Islamska zajednica nije dobila teren za izgradnju džamije, a vjernici su vrlo nezadovoljni jer ne mogu svoja Ustavom zagarantirana vjerska prava na odgovarajući način prakticirati te traže od vodstva Islamske zajednice da pojačaju napore kako bi se ovo pitanje što hitnije riješilo.

Otvorena pitanja dovode u situaciju pripadnike naše manjine da počinju sumnjati u namjere pojedinih vodećih ljudi u Istarskoj županiji i Gradu Puli. Ne pokazuju dovoljno razumijevanja, unatoč činjenici da smo vrlo lojalni te uvijek spremni za suradnju.

Kako bi se ovaj trend zaustavio, odnosno preokrenemo, odnosno kako bi se našla rješenja za otvorena pitanja dogovoreno je da se pojačaju napori za ova rješenja.   

Članovi delegacije NZBI upoznali su domaćine s aktivnostima koje se u Zajednici odvijaju temeljem dobivenih projekata financiranih od strane Savjeta za nacionalne manjine RH.

Ovogodišnji 11. Festival bošnjačke kulture u Istri tematski će biti posvećen 100. godišnjici institucionalnosti Islama u Republici Hrvatskoj, a dogovorena je i promocija knjige umirovljenog muftije Islamske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji Šefke ef.Omerbašića „Jadranski dragulji“ i prof.dr.sc.  Jusufa Šehanovića „Obrazovni, kvalifikacijski i gospodarski resursi Bošnjaka u Istarskoj županiji“ koja je sufinancirana od Savjeta za nacionalne manjine RH.

Zaključeno je da se ovakvi susreti trebaju što ćešće održavati i zajednički rješavati specifične potrebe bošnjačke manjine. 

Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
 

 
OBILJEŽAVANJE 21. GODIŠNJICE SREBRENIČKOG GENOCIDA U PULI
Nedjelja, 28 Kolovoz 2016

 

Žrtve nisu zaboravljene

U Puli, u ponedjeljak, 11. srpnja 2016., u organizaciji Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre i Bošnjačke nacionalne zajednice Pule obilježena je 21. godišnjica srebreničkog genocida. Program povodom sjećanja na tragična događanja u srpnju 1995. odvijao se u dva dijela: u prijepodnevnim satima održan je mimohod pulskim ulicama, od Trga Forum do Gradske tržnice, a u večernjim satima, u Domu hrvatskih branitelja, organizirana je tribina i izložba fotografija pod nazivom „Srebrenički genocid 1995.“.

Niti nakon 21. godine istina o Srebrenici nije potpuna

Okupljanje na Trgu Forum u Puli započelo je u 10 sati, gdje su podijeljene bijele majice s natpisom „Srebrenica – da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi!“. U tišini, dostojanstveni mimohod pod nazivom „Srebrenica svijetom hodi“ krenuo je s Trga Forum, zatim ulicama stare gradske jezgre, a završio na Narodnom trgu (tržnici), gdje je u zrak pušteno 127 bijelih balona. Oni simboliziraju 127 ubijenih u srebreničkom genocidu kojima je, praktično u isto vrijeme, u Memorijalnom centru u Potočarima organizirana kolektivna dženaza i ukop.  

Po drugi put smo na ovakav način obilježili stradavanje srebreničkih žrtava, taj strašan zločin i civilizacijsku tragediju. Srpske su snage ušle u Srebrenicu upravo na današnji dan, 11. srpnja 1995. godine, a do 15.-16. srpnja su, prema dosad poznatim podacima, ubijena 8.372 muškarca i dječaka. Broj žrtava, nažalost, nije konačan, a počinitelji još nisu odgovarali za svoja nedjela. Željeli smo pokazati da žrtve nisu zaboravljene i da pred težinom srebreničkog zločina civilizirani svijet ne smije ostati ravnodušan, tim više što niti nakon 21. godine istina o Srebrenici nije potpuna“, rekla je Almira Raimović, predsjednica Bošnjačke nacionalne zajednice Pule. Istaknula je kako će se organizatori potruditi da ova manifestacija prijeđe u tradiciju i da se u isto vrijeme održi u svim istarskim gradovima, pri čemu je pozvala sve građane Istre da im se pridruže.

Esad ef. Jukan, glavni imam u Istarskoj županiji, u znak sjećanja na 8.372 Bošnjaka ubijena u srebreničkom genocidu u ljeto 1995. proučio je prvu kur'ansku suru – El-Fatihu.

Večeras ću govoriti u ime onih koji ne mogu da govore

Centralna manifestacija obilježavanja srebreničkog genocida u Istri održana je u Domu hrvatskih branitelja u Puli. Prisutni pulski Bošnjaci i njihovi gosti, među kojima su bili Giuseppina Rajko, dožupanica Istarske županije, i Lena Radunić, iz Savjeta mladih Grada Pule, mogli su pogledati izložbu 20-ak fotografija na temu srebreničkog genocida, a zatim prisustvovati tribini pod nazivom „Srebrenički genocid 1995.“.

Poseban gost tribine i autor fotografija bio je Salih Brkić (Stolac, 1948.), poznati bosanskohercegovački novinar i TV-reporter iz Tuzle, jedan od najboljih poznavatelja i najupornijih istražitelja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Kao novinar pratio je Srebrenicu i Podrinje još od prije rata pa sve do danas – uvijek je bio uz narod i s majkama Srebrenice. Za tisuće izvještaja, reportaža i dokumentarnih filmova dobio je sva novinarska priznanja u BiH: od Specijalne nagrade „Najbolji ratni reporter 1995.“ i „Nagrade za najbolje TV ostvarenje – Srebrenica, genocid koji traje“', Zlatne značke sa poveljom RTV Bosne i Hercegovine, Godišnje nagrade Udruženja novinara Bosne i Hercegovine, „Povelje humanizma“ i „Humaniste godine 1993.“ do nedavne Nagrade za životno djelo Udruženja novinara Bosne i Hercegovine.

Moderator tribine bio je Ismet Isaković, glavni urednik društveno-političkog mjesečnika „Preporodov Journal“ i dopisnik sarajevskog političkog tjednika „Stav“. Inače, i Brkić i Isaković su članovi Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada (IGK).

Ismet Isaković je uvodno rekao kako je srebrenički genocid zauvijek obilježio bošnjački narod – „Srebrenica 1995. postala je nulta točka naše intime i našeg kolektivnog sjećanja“. Predstavljajući Saliha Brkića, istinsku legendu bosanskohercegovačkog ratnog novinarstva, koji je genocid u Srebrenici i Podrinju zabilježio fotoaparatom i kamerom, istaknuo je kako se on po prvi puta na današnji dan ne nalazi u Memorijalnom centru u Potočarima, već u Puli – kako bi istinu o genocidu prezentirao Istranima i istarskim Bošnjacima.

„Večeras ću govoriti u ime onih koji ne mogu da govore. Mnogi od njih su u grobnicama na nepoznatim lokacijama, a drugi su pokopani u Memorijalnom centru u Potočarima, zatim u Bratuncu, Vlasenici, Kalesiji... Uzeo sam sebi za pravo biti njihov glas – da slikom i riječju kažem kroz kakav pakao su prošli i šta je učinjeno nedužnim ljudima. U svakoj Časnoj knjizi piše: tko ubije nedužnog čovjeka, ubio je čitav svijet; tko spasi nedužnog čovjeka, spasio je čitav svijet. Njih nije nitko htio da spasi. Dok je kapetan iz Nizozemskog bataljuna molio plačući da se pošalju avioni, neki zvaničnici međunarodne zajednice, među njima i Yasushi Akhashi, mirno su sjedili u restoranu, jeli škampe – i rekli da ne idu avioni. I Srebrenica je umrla. Danas sam u hotelu gledao komemoraciju i dženazu za 127 ljudi. Osjećam se teško, ali sam ponosan što sam došao u Pulu. Ovo što ćete vidjeti večeras, to bi se trebalo prikazivati u školama. Slike koje ćete vidjeti su uznemirujuće – ako netko ne može gledati, neka pogleda u stranu, ali neka nikad ne zaboravi“, rekao je Salih Brkić na početku tribine.

Njegovi prvi ratni zadaci bili su vezani uz rat u Hrvatskoj, na ratište u Slavoniji, gdje je boravio tokom 1991. godine. Tri mjeseca je izvještavao o ratnim događanjima u Vukovaru, Osijeku, Vinkovcima, Dalju, Erdutu i Salašu, pri čemu je svjedočio o brojnim dramatičnim trenutcima. „Mi smo bili među onima koji su snimili porušeni spomenik, katoličku crkvu u Salašu. Vidio sam što je urađeno Erdutu, kad je kao krv padala prašina od katedrale u Osijeku, neke stvari neću nikad zaboraviti... Nekako su me pustili da uđem u Salaša sa ekipom, sa kamermanom – vidio sam jednu staru baku, pogođena, sva u krvi kako izdiše, a nekoliko koraka dalje vidim bijelu pudlicu koja isto tako izdiše sa svojim vlasnicom. To je bio sav svijet te bake. I drugi detalj, koji sebi kao novinar nikada neću oprostiti. Kada su zasuli granatama i tenkovima, nismo imali kamo da se sklonimo. Iz kukuruza je izašao čovjek sav u krvi, u šoku, da nam se nije ugasila kamera taj detalj bi obišao cijeli svijet“, sjetio je Salih Brkić krvave uvertire u agresiju na BiH.

Nekoliko mjeseci nakon toga rat iz Hrvatske preselio se u Bosnu i Hercegovinu, počeo je genocid nad Bošnjacima – prvo krvavi Bajram u Bijeljeni, početkom travnja 1992., a zatim na red dolaze Zvornik, Višegrad, Vlasenica, Srebrenica, Foča… Najveća grobnica bošnjačkog naroda je rijeka Drina. Bošnjaci se masovno ubijaju, svjetski mediji o tome ništa ne pišu, a političari govore da rata u Bosni neće biti. Salih Brkić je pratio i izvještavao o krvavim događanjima – bio je s narodom u šumama, u zbjegovima. „Došlo je općinsko rukovodstvo iz Zvornika, tek sam se vratio iz šuma… U tom zbjegu koji se vukao bilo je 15.000 ljudi. Žene, djeca i starci. Majke su do zadnjeg atoma snage nosile djecu. Nikad neću zaboraviti slike te djece“, prisjetio se Brkić.

Iz rata 1992.-1995. izašao je trajno obilježen. Njegove oči i duša vidjeli su skoro 10.000 kostura ubijenih Bošnjaka: Svojim sam očima vidio 65 masovnih grobnica u Podrinju i u Srebrenici. Vidio od 7.000 do 8.000 mrtvih tijela ljudi, najčešće u komadima. Obično sa žicama oko ruku i vezanih očiju. U Podrinju, od sela Lipnja, preko Kameničke doline smrti i seoca Hodžića, do grobnice Crni vrh – 1.300 žrtava, odmah je po broju žrtava iza prijedorske Tomašice – prema Kalesiji i Zvorniku, na zračnoj udaljenosti od 8 kilometara, bile su 24 masovne grobnice.“

U okviru tribine prikazane su brojne potresne fotografije koje je Salih Brkić napravio u protekla skoro dva i pol desetljeća. „Braća Hajrudin i Nurdin Omić, dva dječaka od 8 i 11 godina, dva mrtva tijela u jednom sanduku. Kosti su toliko sklopljene da nije ih bilo moguće odvojiti. Uz njih je pokopan i njihov otac Nurif, a posmrtni ostaci majke Zehre se još traže. Nigdje na svijetu nema da su postavljena sva spomenika na jednu grobnicu. Ovo je dokaz genocida. Od 12-ero braće ostao je samo jedan, i neki kažu – nije bio genocid“, između ostaloga, rekao je Salih Brkić pojašnjavajući prezentirane fotografije. Prikazao je i fotografiju s kolektivne dženaze u Potočarima u kojem su se nalazili posmrtni ostaci 20 spaljenih Bošnjaka na Snagovu kod Zvornika. Njihove ugljenisane ostatke nisu mogli razdvojiti niti najiskusniji forenzičari – i zato su ih ukopali u jednom velikom tabutu.

Progovorio je o onima koji uporno negiraju genocid u BiH, čak i nakon ovogodišnje presude Radovanu Karadžiću na Haškom tribunalu. Negiranje srebreničkog genocida nije novijeg datuma, on počinje već 1995. godine – i to skrivanjem zločina genocidnih dimenzija kroz izmještanje leševa i formiranje sekundarnih grobnica (jama) desetinama kilometara udaljenim od mjesta egzekucije.

Brkić je pokazao i novinski članak od 12.07.1997. pod naslovom „Muslimanska podvala“, koji je napisao novinar i TV-reporter Zoran Petrović Piroćanac, u kojem, između ostaloga, piše: „Muslimanska vlast u Sarajevu ne zna šta da radi, nađeno je samo 400 ostataka. Od toga je pola poginulo u borbi sa srpskom vojskom, četnicima, a ostala polovica međusobno se pobila. Sad ne znaju kao će opravdati brojku da je u genocidu ubijeno 7.000-8.000 ljudi.“ „Ovo piše čovjek koji je na krvi Srebrenice zaradio milione maraka i koji je u samo tri dana vidio na hiljade ubijenih“, komentirao je Brkić.

Osvrnuo se i na dokumentarni film „Djeca“, koji je napravila RTV Republike Srpske – o stradanjima nekoliko djece srpske nacionalnosti i važnosti kakav on ima na prestižnim festivalima u Švedskoj naspram dokumentiranih vizualnih materijala koji svjedoče o boli bošnjačkih majki i očeva. Za ilustraciju, tokom četverogodišnje opsade grada Sarajeva ubijeno je 1.601 dijete, a brojne su bošnjačke obitelji u kojima su na najbrutalniji način uz očeve ubijano po četvero, petero i šestero djece. Bošnjaci drže neslavni svjetski rekord – u zadnjih 300 godina nad nama je učinjeno čak 11 genocida, pri čemu smo se tek nedavno, zadnjih desetak godina počeli baviti sami sa sobom, sa svojom tragičnom historijom. Brkić je naglasio kako su prvu knjigu o toj temi, pod nazivom „Genocidom nad Muslimanima, 1941..1945.“ napisali nebošnjaci, nemuslimani – Vladimir Dedijer i Antun Miletić.

Nakon prikazanih potresnih fotografija, posjetitelji u Domu hrvatskih branitelja u Puli mogli su pogledati njegova dva dokumentarna filma. Film „Zar ovo nije genocid?“ prikazuje osobna, teška svjedočanstva obitelji nestalih i ubijenih, prvenstveno majki koje su ostale bez ijednog djeteta, zatim braću i sestre koji su ostali bez cijelih obitelji.

Drugi film pod nazivom „Nermine“ prikazuje nekoliko tragičnih sudbina vezanih uz srebrenički genocid. Između ostaloga, na snimku se vidi Enver Husić iz srebreničkog naselja Brezovica, jedan od rijetkih podrinjskih Bošnjaka koji je tokom genocida u srpnju 1995. godine preživio zarobljavanje u mjestu Sandići kod Bratunca. Naime, Husić, tada 16-godišnjak, nalazio se u koloni zarobljenih Srebreničana snimljen je na području Sandića. Zaustavljeni su na livadi gdje je pred jednom kućom već bilo oko 1.000 stradalnika, a stalno su dovodili nove. On se nalazi u koloni iza jednog muškarca, kojeg srpski vojnik tjera da skine majicu. Husić je jedini preživjeli sa tog snimka koji je obišao svijet. Još jedan prizor iz filma „Nermine“ dobro je poznat, a svjedoči o naivnosti i bespomoćnosti. Ramo Osmanović iz Dobraka kod Skelana, otac ubijenog sina Edina, nekoliko dana prije pada Srebrenice, na livadi kod Sandića zove starijeg sina Nermina da se preda, pritom ne sluteći da ga zove u smrt.

„Ljudi danas umiru, a nisu dočekali da ukopaju djecu i unuke... Brojne masovne grobnice nisu otvorene. Ledeni je zid šutnje koji ih skriva. Kroz Zvornik su prolazili kamioni puni tijela pobijenih iz okolnih sela; od jednog sam mještana, srpske nacionalnosti, čuo da su ujutro komunalci kupili lopatama dijelove tijela koji su padali s kamiona. I prebacivali ih u sekundarne grobnice u Kamenici, pa prali šmrkovima raspadnute dijelove tijela i krvi. I nitko u Zvorniku, navodno, ne zna gdje su te masovne grobnice. Čovjek koji je tada bio predsjednik Kriznog štaba u Zvorniku dobio je kaznu od samo samo šest godina, a sada je vijećnik Skupštine opštine Zvornik. A u jednom danu sa Bijelog Potoka odvedeno je 750 ljudi, što u Srebrenici onih 500, pa iz Vlasenice 2.600, Bratunac 3.100 ljudi, Srebrenica, na još nezaključenom popisu 8.372 čovjeka. Pobijeni… Pogledajte ubijeno nerođeno dijete majke Zekire Begić iz Bratunca, zatim Azemine Salihović iz Konjević Polja ili dva bašluka uz mezar najmlađe žrtve genocida u Srebrenici Fatime Muhić. Od vlasti RS-a tek nekoliko sati data je dozvola da ubijeno dijete dobije ime i sa ovog dunjalučkog svijeta otišla je sa svojim imenom Fatima Muhić. Nigdje u svijetu, kao u tragediji Rame Osmanovića, kako već rekoh, nije zabilježeno da katili natjeraju oca da pozove sina Nermina da siđe iz šume i preda se četnicima, kako bi bio ubijen zajedno s njim, a u Potočarima im je prethodno stradao i drugi sin/brat. Ili kada monstruozne ubice 'Škorpioni' pred TV-kamerom strijeljaju šest Srebreničana, od toga tri maloljetnika, među njima i sina majke Nure, Azmira Alispahića. I opet neki govore da nije bio genocid. Na sramotu svima, uz Evropski parlament i brojne države u svijetu, koji su usvojili Deklaraciju o Danu sjećanja na genocid u Srebrenici, to još, zbog blokada iz RS-a, nije učinjeno u Bosni gdje se i desio genocid. Pogledajte Bjeljinu i Zvornik, pogledajte Aleju mladosti u Tuzli, pogledajte Kapiju, pogledajte Potočare, Memorijalne centre Rakita, Veljaci u Vlasenici i u Gornjoj Kalesiji i opet kažu da nije bio genocid. To me stvarno boli. Često su me srpski nacionalisti optuživali da lažem, ali moji snimci i drugi dokumenti su ih tjerali da zašute i nikad se više ne oglase“, rekao je Salih Brkić.

Njegova životna želja je da digitalizira i trajno sačuva svoju ogromnu video-arhivu, koja se mjeri u tisućama kazeta snimanih raznim video-tehnikama u proteklih 30-ak godina. To bi bio značajan doprinos očuvanju sjećanja na genocid u Bosni i Hercegovini tokom rata od 1992.-1995. godine. „Nitko u državi Bosni i Hercegovini sigurno nije više vezan sa Srebrenicom od mene jer sam Srebrenicu počeo pratiti od 1985., dakle, sedam godina prije rata. Preko 1.800 kazeta u mojoj kući samo je vezano za Srebrenicu i Podrinje, a moja privatna ratna arhiva broji oko 3.600 kazeta“, rekao je Brkić, koji je od 1993. godine do sada napravio između 50 i 60 filmskih dokumentarnih uradaka. Istaknuo je kako je svaki video materijal vrlo važan jer – „ono što nije zabilježeno kao da se nije niti dogodilo“. Bilo bi jako dobro ako bi tribina u Puli – kao i prošlogodišnja u Zagrebu i nedavno održana u Sisku – bile poticaj bošnjačkim asocijacijama u Hrvatskoj da se uključe u proces digitalizacije video-materijala nesumnjivo velike vrijednosti za povijest BiH i bošnjačkog naroda.

Na kraju tribine prikazan je video materijal snimljen iz zraka, iz bespilotne letjelice (drona). Posjetitelji tribine „Srebrenički genocid 1995.“ iz nesvakidašnje, „ptičje“ perspektive mogli su vidjeti bijelo spomen mezarje u Memorijalnom centru u Potočarima, gdje su 11. srpnja 2016. ukopani (dijelovi) posmrtnih ostataka 127 žrtava srebreničkog genocida iz ljeta 1995. godine.

Brkić je naglasio kako će o genocidu pisati i govoriti dok je živ – i da će uvijek ostati uz narod, koji je „najbolji sudac, bolji od svih urednika, direktora i političara“. „Borit će se za Srebrenicu pa makar ostao sam. Genocid još traje jer ledeni zid šutnje krije lokacije još desetine masovnih grobnica“, poručio je Salih Brkić, koji i na taj način dosljedno realizira svoje životno i novinarsko geslo: „Perom treba dodirnuti ranu i biti tamo gdje je najteže.“

 

 

Mirela ČAUŠEVIĆ

Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
 

Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
 

Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
Kliknite da bi otvorili sliku!
 

Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 05 Rujan 2016 )